Crni bor Puste kuće, srušen dvor sad ih čuva jedan bor odoljeva buri i vremenu i svjedoči o strašnom pogromu Ko je srpske kuće opustio ko je bijele dvore porušio crna vojska, crni bor samo znaju odgovor ... |
Smoković. Prvo srpsko seleo ispred Zadra. Tu na kraju Ravnih kotara, desetak kilometara do Kalelarge, do mora ... U Murvicama se skrene lijevo kada Jadranskom magistralom idemo prema rodnom gradu Krešimira Ćosića, legendarnog jugoslavenskog centra iz pravca Obrovca preko Posedarja, Zelenog hrasta, Lovinca, Poličnika ...
Do početka rata u Hrvatskoj ovdje je živjelo oko 1400 žitelja - Srba u oko 400 domaćinstava. Pavići, Prostrani ... U Murvicama naslonjenim na Smoković, Opačići ... Danas u opljačkanom i do temelja porušenom srpskom selu, gotovo zbrisanom sa geografske karte živi svega 56 Srba, povratnika. Vratili su se iz Srbije, iz Pančeva, Novih Banovaca i drugih mjesta u matici, da započnu novi život, obnove selo, zasade nove vinograde, voćnjake ... Nije lako ali, ognjište vuče. Nema posla, nema vode, kada bi imali makar jedan traktor i neku frezu lakše bi im bilo- Žive od skromne penzije (oko 275 eura) i nešto ljetine. Nije lako ni onima koji su se vratili, ali ni onima koji su ostali u izbjeglištvu. No, život teče dalje. A, Branko Opačić od oca Mirka, majke Stefanije, djeda Trifuna i pradjeda Antonija, nekadašnji stanovnik Smokovića - Murvica odlučio je da zauvijek ostane u Vojvođanskoj ravnici, u Erdeviku, selu vinograda i dobrog vina. Ako ništa drugo makar ga vino podsjeti na rodni kraj. Ovdje se skućio. Živi u kući s okućnicom, na imanju koje je sa pokojnim ocem stekao u izbjeglištvu. Ima i nešto zemlje, zasadio je 600 panja vinograda (sovinjona i italijanskog rizlinga), drži svinje, koze, kokoši, patke ... Ali, šta je to u odnosu na 1600 panja i oko 7 hektara zemlje što je obrađivao u zavičaju. Pomidori, kukumari, paprika, čatruni ... završavali su na pijaci u Rijeci, Zadru, Lici ... Lijepo se živjelo, da lijepo, bogato. Danas više nema traga ni od vinograda ni od njiva sa povrćem, sve zaraslo u travu, korov, draču ... - Bilo je to lijepo vrijeme, sa sjetom se prisjeća Branko Opačić. Još me samo sjećanje i vino vrate u prošlost. Ovdje nisam ni gladan ni žedan, svega imam, ali fale mi slast, šmek, zadovoljstvo. Manje smo radili a bolje živjeli, kaže Branko Opačić. U duši pjesnik, u stihu, riječi, slovu zavičaj, kojeg više nema. U izbjeglištvu je ostvario svoj pjesnički prvijenac “Molitva prognanika”, u kojem plovi Smokovićkim krajem i traži predah od tjeskobnog prognaničkog života. On poručuje da je sve naše stradanje posljedica bezbrojnih grijehova i da samo sa nebom i bogom možemo riješiti zemaljske probleme. Svog neprijatelja ne treba mrziti jer nad svima vlada jedan te isti bog, a sve nas zavađa isti neprijatelj, đavo, uvjerava Branko Opačić, smokovićko-murvički i erdevički pjesnik. M. Đujić |
