Podsjećanje na solunce

Udruženje ratnih dobrovoljaca je u Ruskom domu u Beogradu, 12. novembra, kada se završilo tačno osam decenija  od dana kada je vojvoda Živojin Mišić raportirao regentu Aleksandru Karađorđeviću da u Srbiji više nema neprijateljskih vojnika, održalo svečanu akademiju posvećenu uspomeni na  dobrovoljce u Prvom svjetskom ratu. Akademija je bila podsjećanje na Drugu srpsku diviziju koju su sačinjavali dobrovoljci koji su u srpsku vojsku regrutovani sa ratišta u Rusiji i drugim zemljama gdje su ratovale jedinice vojske austrougarske, i oni koji su na Solunski front pristigli iz SAD, Australije i zapadne Evrope.
 Na akademiji je istaknuto da su najveći broj Srba dobrovoljaca bili Ličani, Bosanci, Hercegovci, Banaćani i Sremci. Po zadatku srpske vlade, od druge polovine 1917. godine, mnoge  dobrovoljce za Solunski front prikupili su  u Americi istaknuti publicista Dušan Bogdanović iz Like i potpukovnik, političar i  književnik Milan Pribićević  - poznati krajiški borac za oslobođenje južnih Slovena i rušenje Austrougarske monarhije. Zahvaljujući vojnoj misiji potpukovnika Pribićevića na Solunski front je otišlo oko 4.000 srpskih, oko 200 hrvatskih i još  neznatniji broj slovenačkih iseljenika. Njemu je u tome najviše pomogao Dušan Bogdanović (iz Vrepca kod Gospića, ubijen u logoru Banjica pred samo oslobođenje Beograda u Drugom svjetskom ratu). Pred proboj fronta vojnike je pričestio Srbin iz sjeverne Dalmacije, arhimandrit Joakim Bjedov, i sam solunski dobrovoljac pristigao iz SAD. 
Srpsko ministarstvo vojno objavilo je krajem ljeta 1918 - pred početak proboja Solunskog fronta - podatak o 21.000 dobrovoljaca, od kojih oko 2.500 iz Hrvatske (uglavnom Srbi), 7.000 iz Bosne i Hercegovine i blizu 5.200 iz Banata i Bačke. Najviše dobrovoljaca prebačeno je brodovima sa ratišta u Galiciji (danas podijeljena između Poljske i Ukrajine), Rusiji i Rumuniji. Oni su na tim ratištima početkom Prvog svjetskog rata bili u sastavu austro-ugarskih vojnih jedinica, u koje su nasilno mobilisani. Odatle je, poslije kapitulacije Rusije (Sovjetskog Saveza) 1917. godine, nekoliko desetina hiljada njih prešlo u srpske dobrovoljačke vojne formacije pod komandom pukovnika Steva Hadžića i đenerala Mihaila Živkovića i učestvovalo u borbama na Solunskom frontu.
Samo iz SAD na Solunski front došlo je 4.000 dobrovoljaca, među kojima i više od 900 rodom iz Like,  720 iz BiH, 194 iz Slavonije, 193 iz Dalmacije.
Prema podacima prof. dr Svetozara Livade iz Zagreba, samo iz Korduna u proboju Solunskog fronta 1918. godine učestvovalo je oko 1.000  dobrovoljaca, uglavnom Srba.
Srpskom vojskom je u proboju Solunskog fronta komandovao  vojvoda Živojin Mišić. U toj oružanoj akciji, koja se izučava u svim vojnim akademijama u svijetu, Srpska vojska i  savezničke snage  koje su ukupno imale bezmalo 630.000  ljudi predvođenih francuskim generalom Franše D’ Epereom, u jesen 1918. godine porazila je gotovo identičan broj pripadnika udruženih vojski Bugarske, Turske i Austro-Ugarske (kapitulirala 3. novembra) i prisilila ih na predaju.
Poslije proboja fronta srpska vojska je već početkom izbila pred Niš, da bi 3.  novembra 1918. nastavila napredovanje na prostor Ugraske.
Mađarska je pokušala da zadrži Vojvodinu u sastavu svoje države, a u oslobođenom Beogradu njenim predstavnicima 13. novembra, Mišić je naložio bezuslovnu kapitulaciju.
Na razvalinama Austrougarske nastalo je više država, među kojima i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je oličavala ideologiju jednog troimenog naroda, ili jednog naroda sa tri plemena. Srbi u Hrvatskoj, kao i Bosni i Hercegovini,  uklopili su se u integralno jugoslovensko opredjeljenje, protiv čega su bili velikohrvatski šovinsti (frankofurtimaški krugovi, izraz akademika Vasilija Krestića). Oni će u okviru novog ustaškog pokreta koji je slijedio tradicije te politike raditi na rušenju Kraljevine SHS (kasnije Kraljevine Jugoslavije) i stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, u kojoj su, od 1941. do 1945. godine Srbi lišeni svih nacionalnih, vjerskih i građanskih prava a nad njima je izvšen stravični genocid.
Zahvaljujući mnogo masovnijem učešću Srba u borbama protiv okupatora nego Hrvata kao i radnijim istorijskim tekovinama, Srbima je na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom 1943. godine, priznat status konstitutivnog naroda, kojeg su imali sve do (novog) Ustava Hrvatske koji je donijet 22. decembra 1990. godine.

Danko Perić
 Odgovornost Pašića, Aleksandra, ali i srpskih intelektualaca
Na promociji knjige „Nevoljni ratnici – velike sile i Solunski front 1914-1918. godine“ (SKZ, 350 strana), akademik Dobrica Ćosić rekao je da „ne može da se divi političkoj i državničkoj mudrosti Nikole Pašića, ratovodstvu i strategiji prestolonaslednika Aleksandra i vojvoda Putnika i Stepanovića, koji su prepolovljenu vojsku i stotinu hiljada vivila, žena i dečaka, rukovođeni fanatičnom idejom da sloboda i Jugoslavija nemaju cenu poveli u kolektivno, masadsko samoubistvo za ratni cilj koji saveznici nisu tada prihvatili“.
 - Ne mogu da smatram velikim i mudrim državnicima Pašića, njegovu koncentracionu vladu i srpsku skupštinu koja je 21. avgusta 1915. godine konačno odbacila ultimativni  zahtev saveznika da Srbija prihvati Londonski pakt, od aprila 1915, koji joj je za ustupanje Bugarskoj teritorije Jušne Srbije od leve obale Vardara, a posle ratne pobede garantovao prisajedinjenje Bosne i Hercegovine, Jadransko more do Splita i neke delove Slavonije – izjavio je Ćosić.
 Akademik Dragoljub Živojinović: Londonski sporazum su krili od Srbije
- Londonski sporazum je bio tajni ugovor između Italije, Britanije, Rusije i Francuske, i njega su krili od Srbije, kaže akademik Dragoljub Ćivojinović.
- To se od nje krio, jer se unapred zanalo da taj ugovor ona ne bi ni prihvatila, pošto je arnije objavila program oslobađanja i ujedinjenja Srba, Hravata i Slovenaca na celoj teritoriji. A deo te teritorije na Jadranu i Istri Italijani su dobili baš na osnovu Londonskog ugovora. Glavne elemente tig sporazuma Srbija je nekako dokučila, a to je stvorilo veliku buku koja je trajala nekoliko godina. Taj dokument nisu ratifikolavali parlamenti nijedne zaraćene strane, izjavio je Živojinović „Večernjim novostima“, poslije iznošenja Ćosićevih potuno novih, kritičkih ocjena o Solunskom frontu.
 Vojvodi nije imao ko da vjeruje
 Najupečatljiviji dio svečane akademije u ruskom domu u Beogradu, posvećene dobrovoljcima u Prvom svjetskom ratu   bilo je podsjećanje na bojazan načelnika štaba srpske Vojne komande vojvode Živojina Mišića iznijetu u proljeće 1919. regentu Aleksandru (vrhovni komandant srpske vojske), da bi stvaranje zajedničke države sa Hrvatima i Slovencima moglo da se pokaže kao veliki promašaj.
Proslavnjeni ratnik je, kako je zapisao vojvodin sekretar Milorad Pavlović, a navedeno je i u upravo izašaloj knjizi „Vojvoda Živojin Mišić“ autora dr Petra Opačića (poznati vojni istoričara rođen u Plavnu kod Knina), sa dubokom skepsom pratio mukotrpno pogađanje političara oko obrazovanja nove države, nespokojan zbog neizvesnosti da li će se stabilizovati i održati kao monolitna zajednica. Zbog toga je prihvatio predlog regenta Aleksandra da obiđe Hrvatsku u martu 1919. godine, kako bi se lično obavestio o tamošnjoj političkoj klimi. Sa tog putovanja vratio se duboko razočaran u držanje hrvatskih političara, ispunjen dubokom zebnjom za sutrašnjicu Srba, ukoliko Srbija ostane sa Hrvatskom u jednoj državi. Poslije povrataka ponovo se sastao sa regentom i potpuno otvoreno mu iznio svoje utiske sa veoma nepovoljnom ocjenom odluke vođstva Srbije o stvaranju zajedničke države sa Hrvatima i Slovencima... Kod svih ljudi s kojima je razgovarao, naišao je na jedno određeno  shvatanje, da je nastao čas da Hrvatska dobije svoju samostalnost i nezavisnost.
- Ja sam sa tim raščistio. Dvoje nam kao neminovno predstoji: potpuno se odcepiti od njih, dati im državu, nezavisnu samoupravu pa neka lome glavu kako znaju, rekao je Mišić.
- A granice – upitao je Aleksandar. Mišić se malo nasmejao: Granice će biti tamo gde ih mi povučemo, ne onde gde naše ambicije izbijaju na površinu, nego onde gde istorija i etnografija kažu, gde kaže jezik i običaji, tradicija i, najzad, gde se sam narod po slobodnoj volji opredeli, pa će to biti pravo i Bogu drago.
Opačić navodi da se brzo pokazalo da je regent Aleksandar bio u zabludi što se tiče Srba i njihovih nacionalnih interesa. Svoju zabludu platio je glavom u Marselju 1934. godine, a Srbi su u Drugom svetskom ratu tu zabludu doživeli kao najdublju nacionalnu tragediju.
- Vojvodu Mišića, koji je prvi predostio sumorne slutnje po budućnost Srba u takvoj državi, niko nije ozbiljno shvatio, pa se on, kao disciplinovan vojnik, pokorio odluci političara - piše Opačić.   
Make a Free Website with Yola.