Ko je koga genocidirao
Tako ni lutajući duh Krajine neće i ne može da se smiri, makar jurišajući kroz odžak: Međunarodni sud pravde u Hagu odlučivaće ko je koga „genocidirao“, Srbija Hrvatsku ili Hrvatska Srbe, dakle „svoje“, „etničke“, Srbe „krajišnike“! Tako će Republika Srpska Krajina, iščupana iz turšije, ponovo zakoračiti na planetarnu političku mapu. Taman se to desilo samo zato da, kako kaže otmjeni premijer Cvetković, Srbija „maksimalno zaštiti svoje interese“!
Najveće je čudo u ovoj priči da je, konačno, poremećeno uvjerenje da se baš svi srpski dječaci, školovani na dičnim bjelosvjetskim univerzama, obavezno vraćaju u otadžbinu kao učene budaletine i jeftini hohštapleri! Mladom gospodinu Vuku Jeremiću, ministru inostranih poslova Srbije, makar tako izgleda, Kembridž i Harvard nisu zasmetali da, poslije toliko ponižćenja i, još strašnjije samoponižavanja, artikuliše donji prag srpskog političkog i svakog drugog mazohizma. Što je dosta, dosta je. U diplomatiji, kao i u bilo kojoj drugoj disciplini, nema dostojanstva bez erekcije. Uostalom, naciju koja se ovog prvog davno odrekla, samo ovo drugo može, nekako, uspraviti.
U danu kad su haški pravdoljupci obznanili da Hrvatska ima pravni osnov da Srbiju utužuje za genocid, Jeremić je, što je takođe politički novitet u Srbiji, odmah stao pred kamere RTS-a najavljujući kontratužbu: „Dakle, Srbija će tužiti Hrvatsku pred Međunarodnim sudom pravde, za ratne zločine počinjene devedesetih godina. . . Možda je ovo najbolji način. Neka se utvrdi istina. Neka se konačno pred sudom pravde i pred sudom istorije uspostavi istina- šta se događalo tokom operacije „Oluja“. Učinićemo sve da naš slučaj bude adekvatno predstavljen i predstavljaćemo ga u kontekstu celog istorijskog događanja na ovim prostorima. Sagledaćemo sva događanja u toku Dvadesetog veka, događanja u toku Drugog svetskog rata, u toku Nezavisne Države Hrvatske“.
U kontratužbi i ustaški zločini
Mjesec dana kasnije Jeremić je ponovio da će kontratužba Srbije „obuhvatiti“ i ustaške zločine za vreme NDH odnosno da će se srpski pravni tim „osvrnuti“ na period od 1941. do 1945. godine „na vreme NDH, vreme ustaške vlasti u Hrvatskoj, kada su počinjeni neki od najstrašnijih zločina u istoriji čovečanstva“.
Nije baš lako Jeremiću i biće mu sve teže. Već ga je nanišanio moćni beogradski, proustaški lobi, a hrvatski tisak prati svaki njegov korak. Štampa u Srbiji je objavila da je BIA, svoja saznanja o fizičkoj ugroženosti Jeremića proslijedila Upravi za obezbeđenje MUP-a Srbije. Službenik BIA potvrdio je ovu informaciju redakciji „Kurira“.
Poslije skoro sto godina Srbija ima šefa diplomatije koji pikado ne igra špagetima. Za unutrašnje i spoljne neprijatelje Srbije, između kojih nema linije razgraničenja, to je nepodnošljivo.
Nema savršenog zločina. Makar to bila najpodlije izrežirana genocidna ekskurzija u modernoj evropskoj istoriji- progon pola miliona Srba iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, tokom posljednje decenije prošlog vijeka. Lijepo su to organizirali, ikonički (marketinški), majstori ovog megazločina, zagrebačka, beogradska i paljanska titovska klika, pod koordinacijom tzv. međunarodne zajednice: babe i nejač gaveljaju na traktorima, a niko ih ne juri! Bio je to, i ostao, fleš (nepodnošljivo blještavilo) od kojeg treba zakloniti oči i zaboraviti ga!
Ali, duše mučenika ne mogu da upočinu dok ne ujure dušmane, kao bi se, po zakonu Tvorca, zatvorio krug.
Slučaj Jovana Ergića
Hoće li u bilans ustašluka, koji će se razmatrati na čizmaškoj haškoj katedri, ući i slučaj Jovana Ergića, Srbina iz sela Gaćeleza, u zaleđu Šibenika, sela koje nije uzelo učešća u ratnom sukobu, pokoravajući se mladoj demokraciji i hrvatskom suverenitetu. „Sa dvadeset metaka u prsa Ergića je ubio pripadnik Hrvatske vojske Božidar Vukušić, koji je to i otvoreno priznao...“, piše „Slobodna Dalmacija u broju od 25. novembra ove, 2008. godine. A zašto? Nesrećni Ergić hladnokrvo je ubijen nakon što je, po nalogu hrvatskih vojnih vlasti, prešao liniju fronta, od „martićevaca“ preuzeo tijelo poginulog hrvatskog „branitelja“ i vratio se, noseći leš na hrvatsku stranu, zajedno sa još jednim Srbinom iz Gaćeleza. Tako piše ova splitska novina, dodajući: „Ergića je ubio pripadnik Hrvatske vojske koji je, za potrebe sastavljanja zapisnika o tijeku događaja, detaljno opisao zločin ne libeći se priznati da ga je osobno počinio!“ Zapisnik o tom priznanju ubica Vukušić potpisao je još 29. 12. 1991. godine, a „supotpisnik“ je bio onaj koji je izjavu i uzeo , prijeratni današnji sudija Općinskog suda u Šibeniku, jurista znakovitog imena- Mirko Veleglavac. „Oba supotpisnika tog dokumenta danas mirno žive i rade“, navodi se u već citiranom tekstu !!!
Lijep je to primjer za one pometine koji danas dociraju kako su „pobunjeni“ Srbi iz Krajine sami izazvali sudbinu koja ih je zadesila.
Međutim, lako je upražnjavati „mirnoću“ pred zemaljskim sudom, pa još hrvatskim! Kakve su razmere suočavanja pred tribunalom od kojeg spasa nema, objasnio je nedavno, osobno, Stipe Mesić, učeći Hrvate kako bi mogli ušteđeti koju kunu ako bi na skromniji način sahranjivali branitelje domovine. Mesićeva računica glasi, citiramo: „Za pet pogreba dnevno, u raznim dijelovima Hrvatske, vojska mora slati vod vojnika sa svim počastima, pucanjima, dnevnicama, svim onim što pogreb traži, s dužnim pijetetom i vijencima. Na tome je, do sada, godišnje bilo angažovano 13000 (trinaest tisuća) vojnika i tu se može naći neka ušteda, da otpratimo branitelja sa vijencem...„ („Slobodna Dalmacija, 24. 11. 2008).
Ispada, prema Mesićevoj računici, da godišnje u Hrvatskoj umre oko hiljadu osamsto „branitelja“.
Štrbac: zločin kontinuiteta
„Odluka Međunarodnog suda pravde da se oglasi nadležnim, za nas krajišnike je više priželjkivana nego očekivana“, izjavio je šef Veritasa Savo Štrbac.
U Veritasovom Biltenu, Štrbac tvrdi da će, u slučaju kontratužbe, sud morati sa razmatra hrvatski genocid nad Srbima od 1941. do 1945. godine: „Argument na srpskoj strani je i „zločin kontinuiteta“ tj. stradanja Srba u toku Drugog svjetskog rata na istom prostoru, u Pavelićevoj NDH, čiju je politiku nastavila i Tuđmanova RH. Tačno je da se Konvencija o genocidu, formalno-pravno ne može primjenjivati retroaktivno što znači ni na Drugi svjetski rat. Međutim, kad se „zločin kontinuiteta“ stavi u kontekst kontratužbe zbog boljeg razumijevanja događaja od 1991. do 1995. godine, tada ga sud mora uzeti u razmatranje sa ostalim dokazima i argumentacijom, i o njemu zauzeti stav“.
Genocidna namjera, po mišljenju Štrpca, proizlazi iz jasno proklamovanog cilja Tuđmanove politike da će srpsko pitanje biti riješeno za sva vremena kad Srba u Hrvatskoj ne bude više od tri posto u ukupnoj masi stanovništva, zatim iz sadržaja tzv. Brijunskih transkripata u kojima stoji Tuđmanov plan da „treba tako udariti da /Srbi/ praktički nestanu“ što je „Olujom“ i realizovano, kao i iz postolujnog pogroma: ubijanja preostalog, nemoćnog srpskog civilnog stanovništva, uništavanja, paljenja i pljačkanja srpske imovine i diskriminatorskih propisa koji su onemogućili masovniji povratak srpskih prognanika u Hrvatsku.
Kud zapravo cilja hrvatska tužba objasnio je poznati hrvatski profesor međunarodnog prava Mirjan Damaška, koji je donedavno predavao i na čuvenom američkom univerzitetu Jejl: „Valja imati na umu da Međunarodni sud pravde može odbiti hrvatsku tužbu za genocid samo tako da prethodno okvalifikuje tužbom opisane događaje kao – teške zločine protiv čovječnosti. Pa iako takav nalaz ne dovodi do odštete ni podmirenja sudskih troškova, ne valja ga zanemariti. U sudskim postupcima ne postoje samo Pirove pobjede već i korisni porazi“.
Idući linijon Damaškinog rezona, znači da bi, i u sličaju da sud odbije kontratužbu Srbije, moralo doći do notiranja i konstatiranja svih zala i zločina koje je hrvatska država počinila nad Srbima iz Hrvatske od 1991. do 1995. godine odnosno i ranije, makar od 1941. godine.
Za prognane i izbjegle Srbe iz Hrvatske, s obzirom na njihov, međunarodnopravno potpuno zanemareni status, bila bi to minimalna satisfakcija.
Međutim, kako vjerovati haškim đeliocima pravde kad sud svoju odluku o sopstvenoj nadležnosti po tužbi Hrvatske protiva Srbije, obznanjuje na dan pada Vukovara, a komšijski ICTY (Tribunal za ratne zločine na području bivše Jugoslavije) proglašava Milana Martića krivim, pravosnažno, na dan koji Hrvatska slavi kao Dan nezavisnosti!
Defanzivan stav Zagreba
Beogradski advokati hrvatskih interesa odmah su potrčali da popljuju Jeremićevu i Vladinu namjeru da Srbija podigne kontratužbu, projektujući se na najstrašniji način, kako na beogradskim tako i na zagrebačkim televizijskim stanicama. Prednjačila je notorna Sonja Biserko, sričući svoje recitacije kao Jehovin svjedok. Samo je Nada Kolundžija, šefica poslaničkog kluba Demokratske stranke, smogla hrabrosti da joj kaže kako ona, Sonja Biserko, priča svoje nebuloze „po zadatku“. Jedna mlađa beogradska istoričarka, ukrstivši pred kamerama svoje depilirane gnjate, izjavila je da se ratni zločini ne mogu tek tako „kontekstualizirati“ što, u prevodu, znači da se Srbi ne mogu, kad ih neko optužuje za ratne zločine i genocid, pozivati na zla učinjena njima, Srbima. Slijedeći ovu veleučenu, izopačenu logiku, Biljana Kovačević-Vučo čovjekoljubivo se „užasnula“ zbog „potenciranja“ ustaških zločina iz Drugog svjetskog rata.
Za razliku od hrvatskih jurišnika iz Beograda, sami Hrvati, izgleda svjesni u šta su se upustili, zauzimaju odbranaški, defanzivan stav. Tako je, u zvaničnim reakcijama, u prvi plan isticano kako je Republika Hrvatska nasljednik Titove Narodne Republike Hrvatske a ne Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske odnosno da je današnja hrvatska država „nastala na pobjedi partizana nad ustašama“! Vrag će to s Hrvatima! Naročito je ponavljano kako se Stipe Mesić „ispričao“ u Beogradu, 11. septembra 2003. godine svima onima koji su imali problema sa „građanima“ Hrvatske. Stipino „građansko“ izvinjenje jednom Crnogorcu i, usput, najboljem đaku kumrovečke škole „J. B. Tito“ (Svetozaru Maroviću) naročito je u vezi sa kostima mučenika koje, neopojane, trunu u ponorima velebitskih i dinarskih škrapa i jama.
Šampion cinizma bio je tobož neutralni i miroljubivi hrvatski advokat Anto Nobilo koji je u filozofičnom zanosu, spominjući „Oluju“, ispalio sljedeću misaonu petardu: „Ja ne mislim da su Hrvati istjerali Srbe, već da su se Srbi povukli u zbjeg. Da napomenem da je zbjeg jedna tradicija u srpskom narodu, sjetimo se, na primjer, Kozare, s vojskom se povučeš, a kada prođe opasnost, onda se vratiš“ !!!
Ali, ovu sablažnjivu izlučevinu dičnog Antiše nije objavila neka hrvatska, zagrebačka, već jedna turbohrvatska, beogradska „novina“.
S hrvatske strane gledano, ova haška parnica je jedna kolosalna operacija. Zapravo, to je posljednji čin jedne strašne lobotomije: novim zločinom (progonom Srba 1991.- 1995.) , uvijenim u oblandu „domovinskog“ (tobož odbrambenog) rata, valja oprati megazločin (jame, Jadovno, Jasenovac). Kako bi se prepariralo Pamćenje, sopstveno, srpsko i planetarno! Kako bi se izopačio smisao srpskohrvatskog rašomona, kako bi se zamrsile uzročno-posljedične veze, a Zločinac i Žrtva zamijenili pozicije. I da se ta perverzna Laž, zavazda, sakralizuje u mermeru i pohrani, zanavijek, u istorijske čitanke!
Najbolji dokaz za ovu ontološku, stratešku podvalu predstavio je sam Jeremić, nedavno, u emisiji „Ključ“, na RTS-u. On je izjavio da mu je prilikom posjete Zagrebu, hrvatska Vlada ponudila da će povući hašku tužbu protiv Srbije i odustati od traženja bilo kakve odštete, pod jednim jedinim „uvjetom“- da Republika Srbija javno izjavi kako je počinila genocid u Hrvatskoj!
Pokojni doktor Jovan Rašković, u svom lamentu nad mučenicima četrdesetprve, rekao je:
„Sada je trenutak da mi sve svoje mrtve sakupimo, da otvorimo sve jame, sve velike grobnice, da izvučemo kosti mučenika na svjetlost. Ja sam predložio da sve te kosti koje budu izvađene, najmanje dvadeset četiri sata budu na suncu, da bi se okrenule nebu. . . Zašto nebu? Zato što onaj koji je ubijao, ta zločinačka i patološka ruka, neviđena mržnja ustaških ubica, nije bila zadovoljena samo time da ubija. Ona je njihove duše slala u ponore, u pećine, a ponori i pećine su u svakoj glavi nešto što je blisko paklu... Mi ih vraćamo nebu... Bez toga nema dobra ni našoj generaciji“!
Ova Raškovićeva ideja simbolički je ostvarljiva samo neprekinutim Sjećanjem i vječnim Pamćenjem.
